Joža Putnik – prvi svjetski putnik i njegovo slovensko poglavlje

Josip Franjo Mikulec rodio se 15. siječnja 1878. godine u Krušljevu Selu, malom zagorskom mjestu pokraj Oroslavja i Stubičkih Toplica, u obitelji seljaka Josipa i Kate Mikulec (rođ. Novosel). U Oroslavju je završio tri osnovne razreda škole, a školovanje je najvjerojatnije dovršio 1891. godine, s trinaest godina. Bio je prvi svjetski putnik koji je pješice obišao sve naseljene kontinente, a njegovo putovanje svijetom imalo je i slovensko poglavlje.

Na svom dugogodišnjem putu Mikulec je 1927. posjetio Ljubljanu, Maribor i Celje gdje je u svoju „knjigu potpisa“ bilježio poruke, potpise i pečate institucija, obrtnika i tvrtki koje su ga srdačno dočekale. Zanimljivo je da su se među potpisnicima našla i imena koja postoje još i danas, poput Cinkarne Celje, Hotela Slon,  Pivovarne Union.

Mikulec je živio u razdoblju burnih promjena početkom 20. stoljeća – doba industrijalizacije, znanstvenih otkrića i velikih društvenih preokreta. Upravo tada započeli su prvi letovi avionom, otkrivene su rendgenske zrake i radij, a svijet je zahvatila zlatna groznica i masovno iseljavanje u Sjedinjene Američke Države.

Na početku se uzdržavao od vlastite ušteđevine stečene radom na imanjima te pomoći dobrih ljudi koje je susretao putem. Godine 1901. krenuo je na put prema Italiji i Malti, čime je započelo njegovo veliko životno putovanje koje će ga kasnije odvesti na sve naseljene kontinente. Upravo u Italiji dobio je ideju, odlučio je  dokumentirati svoje putovanje skupljanjem potpisa i poruka ljudi koje susretne. Tako je nastala prva od njegovih poznatih „knjiga potpisa“, jedinstveno svjedočanstvo o njegovim putovanjima i svijetu početkom 20. stoljeća.

Navodi se kako je svoja putovanja financirao putem ugovora s Maticom hrvatskom.  Mikulec je redovito slao tjedna izvješća o napretku. Međutim, njegov je putopis prerastao u romantični roman, pa ga Matica na kraju nije prihvatila ni objavila.

Unatoč tomu, Mikulec je nastavio putovanja te se uzdržavao prodajom razglednica s vlastitim likom, sada kao već poznati „globetrotter“. Kasnije je, 28. svibnja 1924. godine, prodao svoju prvu knjigu potpisa američkom kolekcionaru Samuelu Robinsonu, čime je osigurao dodatna sredstva. Ta knjiga, zajedno s njegovim memoarima, donedavno se čuvala u zbirci Raab Collection u New Yorku, a 10. srpnja 2025. godine knjigu je otkupio grad Oroslavje. Prvu knjigu Mikulec je završio riječima: „To be continued“ – Nastavit će se.

U drugoj knjizi nalaze se zapisi koji potvrđuju da se Mikulec nakon 25 godina, odnosno 1926., vratio u Krušljevo Selo. U godinama koje su uslijedile putovao je po europskim zemljama, među ostalima i po Sloveniji.  Njegovo putovanje privuklo je pozornost svjetskih medija. O njemu su pisali brojni američki listovi, a The New York Times objavio je četiri priče. Produkcijska kuća Pathé 1922. godine snimila je i nijemi film o njegovim putovanjima.

Josip Mikulec, poznat kao Joža Putnik, umro je 8. svibnja 1933. godine u Genovi, od tuberkuloze, u 55. godini života. Pokopan je na gradskom groblju Cimitero Monumentale di Staglieno pod imenom Joseph Frank Mikulec. U smrtnom listu stoji da je od imovine posjedovao samo – knjigu. Ta knjiga, teška 25 kilograma i s 1244 ispunjene stranice, otkupljena je 1933. godine od njegove obitelji, a 2023. ju je kupio Hrvatski povijesni muzej.

Na temelju zapisa u njegovoj „knjizi potpisa“ možemo zaključiti da su Ljubljana i Maribor  u to vrijeme bili  snažno povezani s regionalnim i međunarodnim kapitalom. U Mikulčevoj knjizi nalazimo brojne potpise bankarskih podružnica i stranih poduzeća, poput Prve hrvatske štedionice, Hrvatske kreditne banke, Slavenske banke, Ljubljanske kreditne banke, kao i Celjske posojilnice i Zadružne gospodarske banke d.d. Posebno su zanimljiva i tada poznata međunarodna trgovačka imena: Bata, Julius Meinl, Slavenska Amerikanska petrolejska družba, American Import Company .

Joža Putnik  bio je u punom smisli riječi svjedok svog vremena. Njegove „knjige potpisa“ nisu samo zbirke pečata i poruka, već živi dokumenti povijesti koji otkrivaju duh Europe između dva svjetska rata. Mikulčevi zapisi svjedoče i o slovenskoj trgovačkoj kulturi, u kojoj su 1920-ih djelovale tvornice, banke, hoteli, parfumerije i kavane – poput Julius Meinla,  gdje su uz potpis vedro poručili: „Tko pije kavu, ostaje zdrav!“ Ta jednostavna rečenica, danas zvuči kao pozdrav iz prošlosti i podsjetnik na gostoljubivost i otvorenost ljudi koje je Mikulec susretao na svom putu.

Njegova priča završava skromno – čovjek koji je obišao svijet, na kraju je posjedovao samo knjigu. Upravo ta knjiga ostaje trajni spomenik ljudskoj znatiželji, hrabrosti i živom gospodarskom i kulturnom duhu onog vremena.